Autizam

Spektar autizma je postao najkorišteniji pojam u dijagnostičkom smislu, kad pričamo o djeci i odraslima s poremećajima vezanima uz autizam.

Sve do kraja 2013. godine suvremena je medicina razlikovala 5 glavnih skupina u dijagnostičkoj grupi pervazivnih razvojnih poremećaja:

• klasični autizam
• Ašpergerov sindrom
• nespecificirani pervazivni razvojni poremećaj
• Rettov sindrom
• dezintegrativni poremećaj

Moderni spektar autizma

Spektar autizma obuhvaća relativno raznoliki spektar neurorazvojnih poremećaja koji se manifestiraju ponajviše u poremećajima socijalne interakcije i komunikacije, te ograničenim i repetitivnim oblicima ponašanja i interesima. Upravo ta određenost u smislu razvojnih domena (komunikacija i socijalna interakcija) jest dovela do ukidanja dijagnostičke grupe pervazivnih razvojnih poremećaja i ista je zamijenjena dijagnostičkom grupom ASD (Autism Spectrum Disorders). Međutim, nije došlo samo do promjene naziva već i dijagnostičkih skupina unutar grupe.

Rettov sindrom i dezintegrativni poremećaj su izbačeni iz klasifikacije, a ASD postaje glavna dijagnoza za klasični autizam, nespecificirani pervazivni razvojni poremećaj i Ašpergerov sindrom. U praksi još uvijek nije zaživjela ta dijagnostička rutina, no neovisno o tome spektar autizma je postao nazivnik za sve neurorazvojne poremećaje vezane uz komunikaciju, socijalnu interakciju i repetitivna ponašanja.

Dijagnostički kriteriji

Iako se čini da je nova DSM-5 klasfikacija oživjela jednu vrlo široku grupu poremećaja, uz oduzimanje dijagnostičke neovisnosti nekim drugim specifičnim poremećajima, pogled na dijagnostičke kriterije jasno otkriva namjeru iza uspostave poremećaja autističnog spektra kao glavne dijagnostičke grupe.

Dijagnostičke kriterije dijelimo u 2 grupe:

1. Konstantni deficit u socijalnoj interakciji i komunikacijikoji se posebno očituje kroz:

• deficit u socijalno-emocionalnom reciprocitetu koji se očituje kroz neuobičajeni socilaljno emocijalni pristup i neuspjeh u uspostavi komunikacije, reducirano dijeljenje emocija i interesa, te izostanak inicijative ili odgovora u socijalnoj interakciji
• deficit neverbalne komunikacije koji se iskazuje kroz lošu integracija verbalne i neverbalne komunikacije, poremećaje u kontaktu očima i razumijevanju gesti, izostanku facijalnih ekspresija
• deficit u razvoju, zadržavanju i razumijevanju veza, koji dolazi do izražaja u prilagodbi ponašanja za različite socijalne kontekste, izostanku imaginarne igre i izostanku interesa

2. Ograničena i repetitivna ponašanja, interesi i aktivnosti, koja se pronalaze u najmanje dvije od sljedeće četiri grupe ponašanja:

• stereotipna i repetitivna motorička kretanja, korištenja objekata ili upotreba govora (slaganje ili okretanje predmeta, eholalija …)
• inzistiranje na istim, nefleksibilnim rutinama, ili ritualiziranim formama neverbalnog ili verbalnog ponašanja (velika razdražljivost na male promjene, teškoće u tranziciji …)
• vrlo ograničeni i fiksni interesi, abnormalni u intezitetu ili fokusu (jaka veza s neobičnim objektima, nepostojanje interesa za redovne objekte …)
• hiper ili hipo-senzitivnost na senzorne podražaje, odnosno neuobičajen interes na senzorna obilježja okoline (očita neosjetljivost na bol i toplinu, oštra reakcija na određene zvukove ili teksture, često mirisanje objekata, opčinjenost svjetlima ili pokretom …)

Uz dijagnostičke kriterije, kliničari posebno obraćaju pozornost na to da se simptomi moraju manifestirati u ranom razvojnom periodu, te da imaju klinički vrlo značajan utjecaj na funkcionalnost djeteta.

Senzorni poremećaji i spektar autizma

Novom dijagnostičkom klasifikacijom stvorena je još uža veza između senzornih poremećaja i poremećaja iz spektra autizma. Kao što je gore navedeno, problemi sa senzornim podražajima su jedan od dijagnostičkih kriterija koji ukazuju na postojanje poremećaja iz spektra autizma. Ukoliko je kod djeteta rezultat negativan u svim područjima, osim u domeni senzibilnosti na senzorne poremećaje, dijete ne spada pod ASD već SPD (Sensory Processing Disoreder) dijagnozu.

Međutim, praksa pokazuje da gotovo 80% djece koja imaju simptome iz autističnog spektra, ujedno imaju i senzorne poremećaje. S druge strane, oko 30% djece sa senzornim poremećajima ima razvijena ponašanja karakteristična za spektar autizma. U svakom slučaju, senzorni poremećaji predstavljaju nezavisno neurološko stanje, ali su razvojem vremena postali i sve vitalniji kriterij u određivanju poremećaja iz autističnog spektra, s obzirom da relativno veliki broj djece s poremećajima komunikacije i socijalne interakcije ujedno pati i od senzornih poremećaja.